bizovac
Novosti
21/05/2016
 Adress
The Bizovac Culture and Art Society
 
KUD BIZOVAC
Kralja Tomislava 89
31 222 Bizovac
Hrvatska
Contact
nacelnik@opcina-bizovac.hr
 

21/05/2016
 

28/01/2012
Folklorne probe "A" grupe KUD-a "Bizovac" održavaju  se utorkom i četvrtkom od 20,30 sati. Pozivamo zainteresirane plesačice i plesače, a i tamburaše da nam se pridruže. S radošću očekujemo svakog novog člana! Info mob 099 437 3003.

kud
Bizovačka ženska narodna nošnja

Zenska nosnja Bizovac Svečana ženska nošnja bizovačkog kraja toliko je karakteristična da se već na prvi pogled može prepoznati. Upravo zbog njene specifičnosti, možemo je smatrati posebnim tipom među slavonskim nošnjama od kojih odudara po nekoliko svojih karakteristika. Tu prije svega spadaju platneni skuti  koji su vidljivo kraći u odnosu na nošnju ostalih slavonskih krajeva i sežu tek nešto ispod koljena, a donji dio pokrivaju u više slojeva, zbog čega je odjeća veoma široka. Bušeni vez «šlingoće» iako poznat na širem  prostoru panonskog dijela Hrvatske, posebno je svojstven bizovačkom tipu nošnje i obilno krasi svečane suknje i pregače. Slijedeća specifičnost ženskog ruha je ukrućeni i bogato nabrani ovratnik koji podsjeća na stil francuske mode s kraja 18. st., te djevojački vijenac u obliku dijadema. Prepoznatljiv oblik ove odjeće upotpunjuju šarene vunene čarape i zlatom vezene papuče.
Do druge polovice 19. st. žene nosile oglavlje nalik na kapice Baranjki koje ovdje zovu «rogovi». Dolaskom novog župnika (Lovro Baloković) kojemu se ovakvo opremanje glave učinilo nepriličnim i njegovim nastojanjem da se ono izmjeni, bizovačke snaše postepeno napuštaju «rogove» i počinju zavijati glavu u «šamiju». U posljednjoj fazi šamija se nosila na dva načina: «odvezano» i s «povezalom», u traku  presavijenom maramom «bledašicom».
Povijesno je sasvim moguće da su žene nekada nosile «rogove» nalik na baranjske kapice, jer je tijekom 18. i 19. st. u ovaj kraj navraćalo nekoliko  doseljeničkih struja iz Baranje koje su mogle utjecati na lokalnu nošnju. I utjecaj crkve , bilo da se narodna nošnja ili neki njen  dio održi ili napusti, poznat je i potvrđen s više strana.
Početkom 20. st. dolazi do skraćivanja sukanja i do razvoja ženske nošnje u više slojeva, gomilanjem istovrsnih predmeta jednih preko drugih.
Ranije ženska nošnja bila dulja, a jedan podatak govori da su «krilca»  prije bila gornja suknja. Sve kasnije dodane predmete, podsuknje i suknje, karakterizira to da su  izrađeni od «kupovnog» pamućnog platna zvanog «šifon»  i «mušulin» i da su ukrašeni bušenim vezom, dakle novijom tehnikom.
Zenska nosnja BizovacI ruho koje se  oblači na gornji dio tijela razvilo se u nekoliko slojeva. Uz šlinganu suknju u pravilu se nosi svileni oplećak koji po kroju odudara  od istovrsnog tradicionalnog slavonskog ruha. Ovaj oplećak nema karakterističan otvor za glavu formiran nabiranjem tkanine, već je otvoren po čitavoj gornjoj strani, niti ima rukave snizane u zapešću, nego su oni skroz otvoreni, a stežu se uzicom tek prilikom oblačenja. Ispod ovog nosi se tipičan slavonski oplećak bez ukrasa, nabran oko otvora za glavu i zapešću rukava koji počinju odmah na vratnom izrezu, ili pak jedan do dva oplećka  uskih i otvorenih rukava kojeg u Habjanovcima zovu »vlaški», a u Bizovcu «švapski oplećak».
su izrađeni (kupovno platno) i po tehnici ukrašavanja jesu noviji element u nošnji. Također i za karakterističan slavonski oplećak, pa i za noviji »švapski» možemo sa sigurnošću utvrditi da su stariji od gornjeg svilenog koji se počeo nositi između dva svjetska rata.
Ruho je za Slavene od davnina imalo veliku važnost i bilo je pokazatelj ugleda i bogatstva roda, zadruge ili pojedinca. Stoga ne treba čuditi što u bizovačkom tipu nošnje susrećemo sklonost da se stariji dijelovi ne napuštaju i ne zamjenjuju novima, nego se novi slojevi gomilaju povrh starijih. Gomilanje kao sklonost neodvojiva od bogatstva, utjecala je, barem dijelom na ovakav izgled nošnje bizovačkog kraja gdje dominira obilje tekstila koje naročito skutima daje neobičnu širinu. Osim toga, ovdje možemo primijetiti kako utjecaj industrijske robe i građanske kulture uopće nije rezultirao samo nestajanjem narodne nošnje, kako se često misli, već je doprinijeo da se ona za neko vrijeme razvije do novih oblika putem preuzimanja novih materijala i tehnika ukrašavanja.
Što se tiče duljine ženskih skuta, moguće da se njihovo skraćivanje izvršilo pod utjecajem mađarske ili slovačke nošnje gdje susrećemo slične oblike, ali nije isključeno da je tome doprinijela specifična estetska težnja. Kada je ženska nošnja ispravno odjevena, ispod suknje i šlingeraja mora se vidjeti čipka na krilcima, a ponekad čak i ubirani ukras. Nesumnjiva je namjera ovog odijevanja da se pokaže ukras krilca pa je moguće da su skuti skraćeni upravo zato da bi se taj ukras mogao vidjeti. To je u svakom slučaju novija pojava koja u odijevanju starijih žena nije bila prisutna.
Izvjesno je kako je upravo Bizovac bio centar u kojem se formirala ova nošnja i prenijela u ostala dva, odnosno tri sela: Brođanci, Habjanovci, te Ladimirevci. Osim podataka kazivača, na to pokazuje prometna povezanost Bizovca sa većim gradskim centrima, jača ekonomska osnova kojom se on isticao, te sjećanje kazivača na konkretne promjene u nošnji (promjena oglavlja, prihvaćanje bušenog veza, skraćivanja sukanja).
Svečana ženska nošnja sastojala se od više elemenata, njezini su glavni dijelovi oplećak, krilca, šlingeraji, suknja te kecelja. Najsvečanije ruho bile su kupovne svilene suknje, a zatim šlingane koje su se oblačile tek jednom do dva puta godišnje za najveće crkvene blagdane. Uz šlinganu suknju u pravilu ide svileni oplećak širokih rukava koji su ubirani cvjetnim motivima. U najnovije vrijeme cvjetni ukras izvodi se vezenjem. Uz prevladavajuću bijelu boju nosili su se i oni sa žutim rukavima. Interesantno je da se uz šlinganu suknju nije nosio šlingani oplećak koji mu stilski posve odgovara, već se takav komplet koristi tek u današnje vrijeme za potrebe folklornih nastupa. Šlingani oplećci nosili su se uz crvene šregove, suknjeod kupovnog platna s ornamentom pruga i uz svilom li vunicom ubirane kecelje. Uz šregove se kao manje svečana nošnja nosio i «uzduž ruke ubirani oplečak» po čemu je vidljivo da je tradicionalni slavonski oplećak karakterističnog kroja i izvedbe dobio drugorazredno značenje.
Relativno mala i oblo krojena kecelja od istog je materijala kao i suknja i također ukrašena bušenim vezom.
Svečani komplet upotpunjuju šarene vunene štrimfe, od kojih su one sa uzdužnim prugama starije, a bobane mlađe i pletu se od vremena prije prvog svjetskog rata. Starije čarape pletu se u ornamentu riblje kosti, a novije imaju reljefnu strukturu u obliku bobica i horizontalne pruge.
Razlike u svečanom ženskom odijevanju postoje s obzirom na životnu dob i bračno stanje. Šlingane suknje i svileni oplećci primjereni su djevojkama i mlađim ženama. Žene u zrelijim godinama nose kupovne suknje i odgovarajuće oplećke, šlingane, ubirane ili vlaške. Djevojčice u svečanim prigodama odjevaju «volane» odnosno «tilange», suknje od materijala lakog i providnog poput vela. Oglavlje također označava razliku u dobi i bračnom stanju. Djevojčice u kosi nose samo traku crne «kadife» (baršun) ukrašenu zlatovezom ili jaspricama. Glavni ukras djevojačke glave je cvjetni vijenac od umjetnih đurđica, dok se snaše «zavijaju» u «šamiju», mlađe najčešće bez povezala, a starije s njim.
Nema većih razlike u svečanoj ženskoj nošnji između pojedinih sela. Najvidljivija je razlika u ovratniku «reklji». Bizovčanke nose po dvije reklje od kupovne šlinge, a Habjanovčanke i Brođančanke jednu do dvije mrežasto kukičane reklje.
Ženska nošnja nosila se do drugog svjetskog rata, više kazivača precizira do 1943. godine, kada se počinje naglo napuštati. Razlog je bila okolnost što je rat onemogućio daljnju nabavku industrijskih materijala koji su u velikoj mjeri bili zastupljeni u inventaru seoskog ruha.
bizovac
    kud