Iako je muška nošnja pretrpjela neke promjene ona je ipak ostala konzervativnija i gotovo da i nema lokalnih obilježja, već se uklapa u opću sliku slavonske muške nošnje.
Muško ruvo čine dva glavna dijela «košulje» i «gaće». Radnim danom, ljeti, to je bilo sve što se nosilo. Prsluk, tkanica i šešir oblačili su se nedjeljom i drugim svečanim prilikama. Radnim danom opasivao se nešto širi kožnati pojas, a tkanice su nosili samo momci dok se ne ožene. Ni opanci ljeti nisu bili obavezni, a kad su nošeni obuvali su ih na «obojke», pravokutne komade tkanine u koje se zamotavaju noge, a služili su umjesto čarapa. Vunene čarape, rad «štrikera», ulaze u upotrebu oko 1900. godine. U odnosu na današnju, starija muška nošnja razlikovala se u toliko što su gaće bile šire i kraće, sezale su do polovine lista noge. Košulje se nisu zakopčavale dugmetima, već su vezivane uzicama. I gaće i košulja bili su ukrašeni raspletom.
Zimsku odjeću dopunjavali su krzneni i vuneni proizvodi profesionalnih obratnika, ali je bilo i domaćih izrađevina. To su na primjer kod muškaraca bile «jope», a kod žena «rekljice». Jopa je od konopljinog platna predmet izrađen u obliku hlača, relativno uzak, a nosio se preko gaća. Rekljica je kaputić koji se izrađivao od crvenog i zelenog pliša ili crne svile. Obrubljen je «kasarlijom», umjetnim sintetičkim krznom, a nosi se preko oplečka uskih rukava, obično uz šreg.